Kao i u ostalim sferama društvenog života, odrastanje se pretvorilo u kontrolirano provođenje vremena  na određenim dopuštenim aktivnostima gdje se ništa ne prepušta slučaju, jer poput Velikog brata koji kontrolira sve nas, tako i mi kontroliramo djecu, jer naravno, želimo im najbolje, no možda im time u neku ruku dijelom radimo i štetu.

Djeca imaju sve manje slobodnog vremena, od škole do izvannastavnih aktivnosti kojima često roditelji forsiraju djecu da „budu uspješni“ u nečem što ih možda uopće ne zanima, želeći tako pumpati svoj ego i kompenzirati svoje vlastite neuspjehe.

Ono nešto slobodnog vremena djeca obično provode opet uz svoje roditelje koji im pomno govore što smiju a što ne smiju, što da rade i kako da se ponašaju.

Bez iskustva samostalne igre i samostalnih aktivnosti bez nadzora odraslih, djeca ne uspijevaju naučiti kako da se sama zabave, kako da sama sebe organiziraju i naposljetku, kako da sama riješe probleme s kojima se suočavaju.

Nije ni čudo da sve više mladih odraslih ljudi ne zna kako biti samoopstojan i kako biti poduzetan. Nakon što završe školu oni samo čekaju i misle da će im sve pasti s neba, dobar posao gdje neće morati uprljati ruke, zgodne cure koje će se same lijepiti na njih, novac će sam početi teći. No ipak to nije tako.

Svih nas koji smo roditelji prirodno je strah za dobrobit svoje djece, želimo ih zaštititi i želimo im sve najbolje. No, ako im ne dopustimo da sami kreiraju svoj način zabave i provođenja vremena, kako očekujemo od njih da će kad odrastu biti sposobni sami rješavati probleme s kojima se susreću u odnosu s drugim ljudima, u vezi, na poslu?

Današnja djeca pod stalnim su nadzorom odraslih, a kad god imaju neki problem uvijek se tu nađe odrasla osoba koja će za njih riješiti problem ili će dijete uputiti na to kako da ga riješi. Čak i kad se dijete nađe samo, uvijek je tu mobitel s kojim će nazvati mamu i tatu, čime se dinamika nastavlja u nedogled.

Ako djeca za svaku potrebnu odluku prvo pitaju odrasle, teško će naučiti misliti sama za sebe, a kad budu primorana donijeti vlastite odluke biti će neodlučna  i nesigurna.

Naravno da djeca trebaju granice i upute, no osim što ih učimo na koji način da se ponašaju u kojem trenutku, ona moraju i sama stvoriti vlastiti okvir za donošenje odluka. Neće svaki put donijeti dobru odluku, možda će se pokoji puta i opeći, no steći će iskustvo koje vrijedi više od tisuću upozorenja.

Čak i kad dijete doživi neuspjeh i negativno iskustvo, ono vidi da posljedice baš i nisu tako strašne kako se prvo činilo. Kad prvi put padne s bicikla i ogrebe koljeno, boljet će ga, ali ne zadugo. Ubrzo se dijete vraća na bicikl znajući da ogrebano koljeno i nije strašna stvar niti nešto čega se treba panično bojati. Time dijete biva „cijepljeno“ protiv budućeg straha od vožnje bicikla.

To se ne odnosi samo na fizičke ozljede i neuspjehe, već i na financijske, emocionalne, poslovne i društvene uspone i padove. Strah od neuspjeha u ljudskom umu može postati toliko moćan da se pretvori u paralizirajuću fobiju.

Ako nije izloženo ozljedama, neuspjesima i preuzimanju rizika, dijete se ne akomodira i ne stvara vlastiti mehanizam za suočavanje s njima, koji je potreban za racionalnu i samouvjerenu procjenu i preuzimanje rizika. To može rezultirati odraslom osobom koja je strašljiva, bez samopouzdanja i hrabrosti, nedovoljno sigurna u sebe i neurotična, koja neće preuzimati rizik ako nije sto posto sigurna u uspjeh. Takva osoba vjerojatno bez tuđe asistencije neće ostvariti značajnije uspjehe u životu.

U nastojanju da eliminiramo opasnosti i rizike koji okružuju našu djecu, vlastitim nepromišljenim postupcima možemo dijete dovesti u novu opasnost – riskiramo da osakatimo prirodan razvoj djeteta i njegovo učenje preuzimanja inicijative, njegovo vježbanje samouvjerenosti, kreativnosti i kritičkog razmišljanja.

Dugoročno gledano takav neadekvatan i pretjerano zaštitnički odgoj ostavlja posljedice ne samo na to dijete već i na čitavu zajednicu. Činjenica jest da mlade generacije na Zapadu sve manje preuzimaju inicijativu, započinju poslove, društvo postaje manje dinamično a više letargično i konformističko.

Uza sva zaštitnička nastojanja, moguće je dijete odgojiti na siguran način ali istovremeno omogućiti mu da preuzima kontrolirani rizik koji će mu pomoći u izgradnji sposobnosti i karaktera. Suočavanje s rizikom u mladoj dobi učinit će ga sigurnijim u kasnijem dijelu života.

R