Većina ljudi ima karakternu osobinu da uvijek nekog drugog krive za svoje neuspjehe i da uvijek traže izgovore koji bi opravdali njihovo inzistiranje na zadržavanju statusa quo.

Naravno, u životu postoji puno faktora koji određuju našu sudbinu, faktora koji nas sputavaju da dosegnemo osobni potencijal s kojim smo rođeni. Stoga, u neku ruku, određena opravdanja uvijek postoje.

No, činjenica je također da mnogi te faktore koriste kao masku i neopravdanu izliku za neuspjehe uvjetovane isključivo vlastitim nedostacima. Oni su prigrlili politiku manjeg otpora, našli su izliku za svoje neuspjehe, svoju neodgovornost, svoj nedostatak volje, za propast vlastitog života za koju su si primarno sami krivi.

Neki za sve krive vlast, neki masone i iluminate, neki kapitalizam, drugi pak socijalizam, a nekima je za sve kriva obitelj, roditelji, bračni partner, djeca. No, ipak smo mi ti koji određujemo kako ćemo se ponašati u životu, kako ćemo utjecati na druge i koliko ćemo dopustiti da drugi utječu na nas.

Suočen s problemom čovjek najprije mora ustanoviti ima li on uopće mogućnosti riješiti taj problem, promijeniti situaciju u kojoj se nalazi. Nažalost, dobar dio problema doista ne ovisi o nama nego nam je nametnut i uvjetovan društvom u kojem živimo, a društvo ne možemo promijeniti, barem ne kao pojedinci.

No kad se dotaknemo pitanja vlastitog uspjeha u životu, bilo školskog ili poslovnog uspjeha, uspjeha u osiguranju vlastite egzistencije, tu snosimo vlastitu odgovornost za svoju sudbinu. Svi imamo priliku da idemo u školu i trudimo se da završimo školovanje. Svi imamo priliku da se zaposlimo i svojom sposobnošću i voljom stječemo znanje i unovčimo ga.

Odabir profesije je također naša odgovornost. Nitko nas ne tjera da idemo u suficitarna zanimanja koja su slabo plaćena zbog viška kadrova, dok s druge strane neki poslovi se plaćaju suhim zlatom jer kvalificiranih stručnjaka u tom području nedostaje. I pritom ne govorim samo o fakultetskom obrazovanju, već i o običnim radnicima obrtničkih zanimanja.

Nitko nam nije za to kriv, sami smo odabrali liniju manjeg otpora jer „taj fakultet je pretežak“ ili „taj posao je prljav“. Da, ali je zato dobro plaćen, dok ti sjediš doma i nadobudno čekaš da te netko sa Zavoda za zapošljavanje pozove na razgovor za posao kojeg jednostavno nema.

Ne postoji ništa gore za ljudsku psihu od besposličarenja. Naravno, čime je posao bolji, s boljim uvjetima, to je bolje za tebe, međutim bilo kakav posao je bolji od nikakvog jer osim što nemaš novaca da platiš svoje životne potrebe, nedostatak obaveza uništava ljudski duh. No, da se možda ispravim, nije poanta u imanju zaposlenja, iako ono samo po sebi jest bitno radi osiguranja prihoda, već je poanta u imanju obaveze kojoj će se čovjek posvetiti, zbog koje će se smatrati korisnim i produktivnim. Netko ne mora nužno biti zaposlen i u radnom odnosu, možda osoba ima dovoljno novaca da joj to nije potrebno, no i toj osobi je potrebna obaveza kojoj će se posvetiti, bilo da je to školovanje, roditeljstvo, pa čak i neki hobiji kojima će se posvetiti punim intenzitetom.

Svaka osoba također je odgovorna za vlastito duševno zdravlje. Bez obzira što se čovjeku sve kroz život dogodi, a uvijek postoje stvari koje i nisu tako lijepe i ugodne, naša je vlastita odgovornost kako ćemo se nositi s tim.

Najlakše je čitav život za svoje probleme, nedostatak karaktera, hrabrosti, volje, posvećenosti, radišnosti, kriviti roditeljski odgoj ili odnos s bivšom ženom. No što je s nama, jesmo li mi samostalni ljudi, s vlastitim umom, vlastitim životnim elanom ili smo nesposobnjakovići kojima netko drugi treba govoriti kako će se ponašati i što će raditi? Jesmo li slobodni pojedinci ili ovisnici o tuđoj pažnji?

Ista je stvar i s ovisnošću, bilo o nikotinu, alkoholu ili pak hrani. To su naše ruke koje uzimaju u ruke cigaretu ili čašu, to su naša usta i naše grlo koje gutaju taj otrov. Sami u sebe trpamo gomilu nezdrave hrane, prejedamo se i onda se žalimo kako smo pretili. Nitko nas ne tjera na ništa od toga, sami smo si odgovorni za to i sami to možemo ispraviti, naravno uz preduvjet da imamo volje za to. Nitko nas ne tjera da pušimo, nitko nas ne tjera da pijemo, nitko nas ne tjera da prije spavanja pojedemo gomilu masne hrane. I na kraju krajeva, nitko to ne može prestati činiti umjesto nas samih.

Za sve do sada navedeno potrebno je samo preuzimanje odgovornosti i naša volja za promjenom koja je pokretač svega što želimo učiniti u svojem životu. Ako ne preuzmemo odgovornost za stvari koje možemo kontrolirati, to nas neminovno čini gubitnicima. A tko želi biti gubitnik?

R